Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

29. svibnja u Bunkeru se otvara izložba slika Davora Gopca

Gobac izlaže u Bunkeru

Početkom 1967. godine prvi i malobrojni kupci danas već kultnog albuma The Velvet Underground & Nico našli su se u nesvakidašnjoj i donekle bizarnoj situaciji kada su, prije prvog slušanja ploče, na omotnici ugledali prepoznatljivu Warholovu bananu, pored koje je sitnim i neuglednim slovima stajalo Peel slowly and see (Guli polagano i gledaj). Skidanje prepoznatljive žute kore, praktički prvog sloja ljepljive albumske vrpce, i naziranje unutrašnjeg ružičastog tkiva banane, osim ironičnih seksualnih aluzija, nosilo je posve upečatljivu (za tadašnji pop art manje vjerojatnu, ali za kontekst današnje izložbe svakako indikativnu) umjetničku poruku. Priđi pažljivo i promatraj ili, možda preciznije, ne sudi isključivo i na prvu.

Izložene slikarske mazarije Davora Gopca, kako ih naziva sam autor, svoje nadahnuće pronalaze upravo na polju društvenih i umjetničkih fenomena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Andy Warhol i Velvet Underground stoga predstavljaju tek prve u nizu mnogobrojnih i poznatih figura koje su oblikovale Gopčev osebujni likovni karakter. Njihov značaj pritom počiva prvenstveno na pionirskom povezivanju pop art elemenata kao slikovnih priloga i novih glazbenih pravaca, odnosno tadašnje alternativne i tzv. old school punk scene. Specifično prožimanje slike i zvuka u različitim inačicama popularne kulture prisutno je i na pojedinim ostvarenjima drugih, za Davora Gopca i Psihomodo pop važnih, sastava poput Road to Ruin i Acid Eaters Ramonesa, Kill City i Brick by Brick Iggyja Popa (i Jamesa Williamsona) ili Some Girls i Voodoo Lounge Rolling Stonesa, pri čemu s nekima od njih autor dijeli bliže, a s nekima dalje žanrovske svjetonazore. Osim neizbježnih pop art i punk-rock referenci, najčešće prisutnih tek na formalno-stilskoj razini, važan dio Gopčeve likovne slagalice čine i različiti animirani i strip junaci koji se iznova ili po prvi puta afirmiraju također tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Oni se kao prepoznatljiv dio američkog kulturnog identiteta pojavljuju i kasnije, pri čemu devedesetih godina proživljavaju vrlo specifičan oblikovni revival, djelomično zastupljen i na albumu Psihomodo popa Tko je ubio Mickey Mousea iz 1992. godine. Iako Davor Gobac na svojim slikama ne citira likove nabrajane u tamošnjem prvom glazbenom broju (Volim crtane filmove), dinamičnim siluetama i raznovrsnim marker-bojama pokazuje otvorenu privrženost prema klasičnom animiranom naslijeđu. Riječ je ponajprije o radovima Walta Disneyja, Williama Hanne i Josepha Barbere, ali i njima bliskih epigona – u Hrvatskoj prisutnih na nekad iznimno popularnom Cartoon Networku.

U nepreglednom nizu asocijacija koje prizivaju Gopčevi "animirani" radovi jedna misao ipak prevladava i objedinjuje dosad nabrojane elemente njegova likovnog izraza. Riječ je o djetinjstvu koje na realnoj i simboličkoj razini možda i najprikladnije definira prezentirani slikarski opus: na realnoj utoliko što autor rođen 1964. godine makar i samo formalno rekapitulira sebi bliske i drage životne epizode (kako su manjim dijelom spomenute ranije), a na simboličkoj utoliko što prikazani eksterijeri i likovi odišu autentičnim slikarskim doživljajem. Gopčeve eskapade, naime, na maštovit i zabavan način recikliraju visoko urbanizirane i otuđene zone odrastanja, formirajući zaigrane i nesputane te nerijetko humoristične i buntovne krajolike pune života. Tako se pod slojevima tek površinski rasvijetljenih i međusobno bliskih utjecaja kriju nekonvencionalna i dječjim zanosom ispunjena slikarska načela.

Ivan Kokeza

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)