Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

U povodu 10 godina rada - još jedna premijera Amaterskog kazališta POU Samobor

Nestvarni prizori iz stvarnog života

Ovogodišnja premijera Amaterskog kazališta POU Samobor, naziva Prizori iz stvarnog života, održana u subotu, 17. studenoga u samoborskoj kino dvorani, bila je posebna iz više razloga. Jedno od najboljih, prema mišljenju struke, amaterskih kazališta u Hrvatskoj, ovom predstavom obilježilo je 10. godišnjicu rada, koja se poklopila i s manifestacijom Noć kazališta, ali bez svog osnivača, voditelja i režisera Miroslava Burića, koji je preminuo prije godinu dana.

Prizori iz stvarnog života inspirirani su tekstovima portugalskog umjetnika i dramaturga Teixeire Moite, koje je s engleskog preveo i pripremio Miroslav Burić, a koji progovaraju o problemima današnjice, pitanjima međuljudskih odnosa, nasilja u obitelji i ljudskom životu koji gubi svoj smisao, jer se pretvara u rutinu svakodnevice bez pravog značenja. Samu predstavu tvore zapravo četiri jednočinke, koje glumci, koji su cijelo vrijeme svi prisutni na sceni, pretaču u životne priče sagledane iz različitih kutova. Ovu Burićevu ideju Amatersko kazalište ostvarilo je uz prof. Roberta Raponju, koji potpisuje režiju, ali i uz osvježeni ansambl.

Unatoč teškoj temi i izvedbi koja bi predstavljala izazov i za prave profesionalce, predstava je to koja potvrđuje da samoborsko Amatersko kazalište ima i zaslužuje zaista visok status u krugovima koji se bave ovom umjetnošću.

Izniman trud glumaca, a treba ih navesti sve: Jan Novosel,

Vedran Bokor, Josipa Budak Kovačević, Anja Šintić,

Aleksandra Keresman, Sara Čučić, Dražen Perković, Mateja Librić, Ines Ibrišević, Zvonimir Kufek, Vjekoslav Leonard Prčić, Maja Ivčić i Jasmina Marić, pratila je, od uvodnog ambijentalnog fada do "primjerene" elektronike, glazba po izboru Mirana Burića, efektne crno-bijele kostime je osmislila Neda Marović Turković, za tehniku i svjetlo zaslužni su Vjekoslav Brunović, Drago Horvat i Nikola Telišman, sve u produkciji POU Samobor i Vesne Burić.

Pljesak koji se doslovce prolomio iz pune dvorane kina nakon završetka predstave zasluženo je pripao glumcima i režiseru, ali ruže položene te večeri na samoborske kazališne daske bile su Burićeve.

M.K.

Robert Raponja, redatelj:

Uživali, zajedno s publikom

Predsjednik Katedre za glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Robert Raponja je rođen u Puli. Na Filozofskom fakultetu apsolvirao je komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost 1990., a na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je režiju 1993. godine.

- S Amaterskim kazalištem POU Samobor, dok ga je vodio g. Burić, susretao sam se kao selektor kazališnih amatera Hrvatske i često sam ih pozivao na državne smotre, jer je tu bila riječ o vrlo promišljenom radu s mladim ljudima koji su vrlo zdušno obrađivali dramske tekstove, a k tome i donosili novosti na amatersku dramsku scenu i šire. Suradnja je započela pozivom Vesne Burić, jer je jedan od članova ansambla i moj student u Osijeku, a i sam ponuđen tekst je bio vrlo zanimljiv. Zanimalo me što ti mladi ljudi mogu donijeti iz tih zapravo kratkih jednočinki, iz kojih je nastala prava predstava. Ono što sam ja pokušao osvijestiti i donijeti u ansambl je to da ti mladi glumci osjete što je disciplina, fokusiranost, da dobiju tu životnu i scensku izražajnu vertikalu. Uspjeli su u predstavu unijeti sve svoje zamisli, taj autorski dio, i imali smo zaista divnu suradnju. Predstava nije nastajala klasično iščitavanjem teksta, već asocijacijama koje su oni donosili. Oni su vrlo kreativni i maštoviti mladi ljudi koji se iskreno pitaju što rade i zbog čega su na sceni pa zato i mogu ponuditi ovakve odgovore.

Posebno mi je drago što su svi zaista osjetili i shvatili što znači trajati na sceni, biti cijelo vrijeme prisutan, jer u ovoj predstavi nema "ulaza i izlaza", što je posebna vrijednost ove predstave, u kojoj svi jedan drugoga uvažavaju. Različiti elementi koje smo koristili u predstavi, od nogu, glasova i slično, predstavljaju upravo te različite kutove iz kojih svatko sagledava problem iz različitih vizura i pitanje je tko što vidi iz tih različitih vizura; to je svojevrsna rašomonijada koja bi trebala odgovoriti na teško pitanje koje smo si postavili: što je sretan život i što zapravo živimo.

Jako sam zadovoljan što je dvorana bila puna publike svih životnih dobi, publike koja je došla uživati u kazalištu, i zato sam posebno sretan.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)