Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

38. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, Samobor, 24. i 25. studenog 2006.

Najbolje Mljetovanje Tomislave Vereš

U Samoboru je 24. i 25. studenog u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i FAG Enthusia Planck održana 38. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva.

Ocjenjivački sud u sastavu Damir Čučić, predsjednik i članovi Ante Peterlić, Zoran Tadić, Petar Krelja i Simon Bogojević Narath nakon javnog ocjenjivanja donio je sljedeće odluke:

U kategoriji mladeži specijalne diplome dodijeljene su filmovima Mozart u Salzburgu samostalnog autora Gorana Ribarića iz Zagreba i Veliki um Semideponentne skupine iz FKVK Zaprešić. Treću nagradu osvojili su filmovi Život na visokoj peti autorice Maje Sabalić iz GFR film-video Požega, Život u ruševinama samostalnog autora Domagoja Mikića iz Dubrave i Carpe diem Ivana Kelave i Saše Dugonjića iz Studia kreativnih ideja Gunja. Drugu nagradu osvojili su filmovi Može bit' da je dobar ovaj dečko autora Bojana Perića - Studio kreativnih ideja Gunja i film Šmrc autorica Ane Krušelj, Monike Pinkle i Lele Pintarić iz Zajednice tehničke kulture Grada Koprivnice i FKVK Mracec, Koprivnica.

Prvu nagradu u kategoriji mladeži osvojila je Kristina Kovačić iz Škole crtanog filma Dubrava za film In my mind.

U kategoriji odraslih specijalne diplome osvojili su filmovi Dance Mirte Matajija i Gorana Zaborca iz AVFK Delnice, Stilske vježbe autora Milana Bukovca iz Autorskog studija FFV Zagreb, Povjetarac autora Željka Radivoja iz KK Zagreb – SF i Vrata Luke Mimice iz KK Split. Treću nagradu osvojio je film Ogledalo autora Maria Papića iz FAGEP Samobor. Tri druge nagrade osvojili su filmovi Remake 2006 Antonia G. Lauera iz Doma kulture Studentski grad Beograd, Dűrerov kod Luke Hrgovića iz Autorskog studija FFV Zagreb i Zagreb, Hrvatska Maria Papića, FAGEP Samobor. Prvu nagradu osvojio je film Mljetovanje autorice Tomislave Vereš iz Autorskog studia FFV Zagreb.

Matko Burić

FOTO: Matko i njegov otac Miroslav Burić na otvaranju Revije

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)

Tamburaško društvo Ferdo Livadić proslavilo je 35. obljetnicu uspješnog rada

35 je let kak popevke lete vu svet

Već se danima, čak tjednima unaprijed, znalo kako će Livadići proslaviti svoju veliku obljetnicu - svečana sjednica, koncert pa fešta... Dakle, jedna vrlo uobičajena velika proslava 35. godišnjice osnutka Tamburaškog društva Ferdo Livadić. I sve bi, valjda, ostalo u tim okvirima kad bi Livadići bili obični tamburaši kakvih u ovoj našoj državi danas ima zbilja bezbroj. No, oni su, kao i svih ovih 35 godina prije, dokazali još jednom da su zaista prvi i posebni. Ono što ih čini posebnima nije samo ta ljubav prema sviranju i glazbi općenito, druženje ili poštovanje spram njihovog osnivača, dugogodišnjeg dirigenta i voditelja, zaista posebnog čovjeka i pedagoga, gospodina Željka Bradića, za kojega više vjerojatno ni ne postoji primjereno priznanje ili nagrada u ovoj branši i koji je povodom ove obljetnice proglašen prvim počasnim ravnateljem ovog društva, već ih čine posebnima one tanke, fine i krasne niti, kojih više niste ni svjesni nakon "preko nekoliko" godina, a koje su postale itekako vidljive upravo te srijede, 22. studenog, na toj proslavi.

No, najprije ću redom posložiti barem dio statistike vezane uz Livadić. Predsjednik Runac je na svečanoj sjednici održanoj u Galeriji Prica predočio nazočnima (punoj dvorani) sadašnje stanje: u proteklih 35 godina kroz društvo je "prošlo" gotovo osamsto aktivnih članova, svirača i pjevača; društvo se razvilo u 3 sekcije - mlađi i stariji orkestar i VA Samoborke; od mogućih 29 osvojene su 23 zlatne i 3 srebrne plakete u bivšoj i sadašnjoj državi, a sve druge nagrade i priznanja, koncerte i gostovanja bilo bi gotovo nemoguće pobrojati bez onih koji su svih ovih godina "radili" u Livadiću, a kojih, barem tako mi se čini, i nema puno: dirigenti - Željko Bradić, Miljenko Bradić, Tomislav Jozić, Siniša Leopold, Dražen Varga, Bojan Pogrmilović i Ana Marija Šimičić, i možda je tek malo više predsjednika i tajnika. Na svečanoj sjednici dodijeljena su i zaslužena priznanja i zahvalnice pojednicima i društvima, a u biranom društvu našao se i naš Glasnik. Treba spomenuti i to da su svečanoj sjednici prisustvovali brojni uglednici; predstavnik zagrebačke županije, a uz one oficijelne iz Grada Samobora i Svete Nedelje, zamjenicu gradonačelnika Maricu Jelenić i gradonačelnicu Ines Balint, bili su tu predstavnici HRT-a, Julije Njikoš kao predsjednik stručnog povjerenstva Festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku i predsjednik Hrvatskog tamburaškog saveza, predstavnici brojnih organizacija i tvrtki koje potpomažu društvo, a posebni gosti bili su dugogodišnji prijatelji iz Wirgesa, čiji zbor Westerwald Chor je tek godinu dana stariji od Livadića.

Sam koncert je pak pokazao zašto je tambura tako dugovječan i, uvjetno rečeno, univerzalan instrument. Na ovom koncertu neobičnog repertoara svirale su se uglavnom skladbe izvedene na osječkom festivalu koje su zasluženo dobivale i nagrade, a radi se o kompozicijama vrsnih hrvatskih majstora skladanih upravo za tambure i za ovaj orkestar i koje bi prosječni slušatelj rijetko povezao baš s tamburom. Naravno, svirale su se i pjevale i naše izvorne narodne, a uz prigodno oformljen orkestar bivših svirača, nazvanog 40+, i Đuka Pleše i Sina Gluščić i Miroslav Živković došli su na svoje. Samoborke su pak savršeno, uz nešto viška mikrofona, pokazale i dokazale svoju ravnopravnost u Livadiću. Koncert, kako se i priliči prigodi, nije bio natjecanje pa su nam ovi zaista mladi glazbenici ležerno mogli pokazati svoju izvrsnost i znanje. Publika je bez daha (nije se ni kašljalo i nijedan mobitel nije zazvonio) i zdušno popratila svaku od izvedbi, a nerijetko je pljeskom prekidala glazbu i pjesmu. Na kraju koncerta su se glazbenicima i pjevačima pridružili i bivši članovi, njih oko četrdesetak, a bilo bi ih i više da nam je kapacitet dvorane veći, da bi zajedno s publikom otpjevali jednu domaću, po navadi - Poleg te navade stare, i onu rođendansku: 35 je let... sto bu let!

No, da završim s onim tankim nitima. Osim što su ovakve obljetnice prilika za podsjećanje na brojne zajedničke dogodovštine i susrete s ljudima koje dugo niste sreli ili čuli, meni je nekako važnije od toga bilo što sam, kad smo se mi stariji popeli na našu sirotu pozornicu u kinu, shvatila da poimence poznajem sve te ljude (a sjećam se još bar toliko onih koji nisu bili prisutni te večeri), da uglavnom znam gdje su i što rade, da znam za dobar dio njih kako im se zovu žene, muževi i djeca, a da među mladima prepoznajem i "po faci" tko je čiji. Tu je i najnovija "priča", samo jedna od mnogih, a događala se svega dva ili tri dana prije u Wirgesu, kad je ekipa starijih Ferdića priredila zaista nezaboravan rođendan dugogodišnjem predsjedniku prijateljskog zbora iz Wirgesa, ali to već nije za svačije uši.

Sve u svemu, ugodan i dobar je to osjećaj, a još je ljepše znati da upravo na takvim temeljima djeluje i stvara današnje moćno društvo mladih koje nosi i svijetom pronosi ime grada Samobora i Ferde Livadića. I, kako kažu stihovi našeg Jože Prudeusa: Dok je snova bit će Livadića...

Mirjana Konosić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)