Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Uz 250. godišnjicu rođenja W.A. Mozarta

I muzej se pridružio

Samoborski muzej se pridružuje obilježavanju 250. godišnjice rođenja velikog kompozitora izložbom građe koju čuva u svojoj zbirci muzikalija.

U Samoboru je između dva rata živio i stvarao književni prevoditelj i pravnik dr. Milan Bogdanović.

Naš muzej čuva, osim rukopisa i knjiga njegovih prijevoda, svežnjić programa, ulaznica, razglednica i propagandnog materijala na temu Mozart.

Naime, dr. Bogdanović je od 1926. do 1939. godine bio redoviti posjetitelj festivala u rodnom Mozartovom Salzburgu. Za koncerte svake godine tiskan je program, faksimili Mozartovog notnog materijala, pisma sestri Nanerl ili ocu Leopoldu, a priređene su i vrlo ukusne razglednice portreta kompozitora i njegove obitelji.

Uz nabrojenu građu na izložbi je izloženo i nekoliko CD-a s Mozartovom glazbom, ulaznica za posjet Mozartove rodne kuće u Salzburgu te nekoliko biografskih podataka korištenih iz brošure Mozart nedjeljom, koju je uz 200. godišnjicu smrti 1991. godine priredio Hrvatski glazbeni zavod.

Za nedavna posjeta Samoborskom muzeju gospodin Maximillian Stony, direktor Bezirksmuseuma Liesing, poklonio je autorici ovog članka brošuru Mozart 2006. Wiener Mozartjahr s popisom događanja u Beču tijekom cijele 2006. godine. Vrijedan informativni materijal za potencijalne posjetitelje koncerata u Beču.

Kako je godina tek počela, Samoborski muzej će još nekoliko puta podsjetiti na ovog velikana glazbe.

Ivanka Brekalo

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Samoborskom muzeju održan koncert Davorina Mužinića

Mozartu za 250. rođendan

U organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Samoborskog muzeja, u negdašnjem Livadićevom domu održan je 29. siječnja klavirski koncert Davorina Mužinića.

Mužinić se ovaj put predstavio djelima W.A. Mozarta, E. Griega i F. Chopina, a njegove su izvedbe naišle na izvrstan prijem zahtjevne samoborske publike.

Davor Mužinić rođen je 1969. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju muzičku školu, te Muzičku akademiju u klasi prof. Jurice Muraia. Diplomirao je 1993. u klasi prof. Antuna Kraljevića.

Dvije se je godine usavršavao i sudjelovao na seminarima u vrhunskim glazbenim učilištima. Do sada je održao četrdesetak solističkih koncerata u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima, a surađivao je i s nekoliko pjevačkih zborova kao korepetitor. Snimao je i za potrebe Hrvatskog radija.

Stjepan Stanić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Gradskoj knjižnici Samobor predstavila se izdavačka kuća Vuković & Runjić

Kako izdavati dobro i jeftino

Opet je u gradskoj knjižnici održana zanimljiva književna večer. Milana Vuković Runjić, književnica i jedna od vlasnica izdavačke kuće Vuković & Runjić pohodila je naš grad u pratnji supruga Borisa Runjića.

Ovu sve agilniju obiteljsku izdavačku kuću, koja je proteklih godina osvojila mnoga priznanja, vodi njih dvoje, zajedno s njenom šogoricom i svekrvom. Epitet jedne od najuspješnijih zaslužili su objavljivanjem uglavnom stranih pisaca kao što su Haruki Murakami, Isabel Allende, Gabriel Garcia Marquez, Mario Vargas Llosa, Michel Tournier, Orhan Pamuk... No, u zadnje vrijeme posebnu pažnju posvećuju i domaćim autorima kao što je, primjerice, Vlatko Ivandić.

Milana Vuković Runjić u svom je obraćanju prisutnima rekla kako je oduvijek voljela kupovati knjige, ali su joj one često zbog cijene bile nedostupne. Tako je izdavačka kuća kojoj je na čelu počela tiskati knjige po izuzetno povoljnim cijenama. I dalje se izborom autora trudi iznenaditi i pokušati "začarati" vjerno čitateljstvo. Kaže i da je zgodno kada se poslovi obavljaju kod kuće, kada sve bračne svađe postanu poslovne i kada se isprepletu rad i ljenčarenje na jednom mjestu.

Posjetitelji su potom u otvorenom razgovoru postavljali pitanja o pojedinim piscima i tražili najave i iznenađenja u sljedećim izdanjima kuće Vuković & Runjić. Doznali su i da stanje u hrvatskom izdavaštvu i nije tako katastrofalno kakvim se želi ponekad predstaviti. To je potkrijepila podatkom da mnoge izdavačke kuće čekaju otkupljivanje djela za objavljivanje mnogih svjetskih književnika i dobro se treba pomučiti da se autorska prava dobiju. Još su doznali kako je potrebno vrlo veliku pozornost posvetiti i odabiru prevoditelja, jer prijevod djela na naš jezik nije puko prevođenje nego prevoditelj treba proniknuti i u duh i suštinu djela. - Prevoditelje bi trebalo mnogo više cijeniti i uz svako prevedeno djelo potrebno je spominjati i prevoditelja - naglasila je pri kraju predstavljanja svoje izdavačke kuće Milana Vuković Runjić.

Tomislav Marvar

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Osjećaji se ne daju konzervirati, oni su humus na kojemu se ponekad staro primi na novom i tradicija prenese kao pogled unaprijed

Umjetnost darivanja ili darovana umjetnost

Potaknut ne tako davnom prošlogodišnjom izložbom mađarskoga slikara Vasarelyja, rođenoga u Pečuhu, a slavljenoga u Francuskoj, koju smo imali prilike vidjeti u samoborskoj Galeriji Prica, kao slikar koji živi i radi u Samoboru osjetih se pozvanim napisati jedan kratki osvrt. Ne toliko osvrt na samu izložbu koja je dostojno medijski i lijepim katalogom popraćena, nego na zbilju samoborske kulturne likovne ponude, ono vrijeme koje ostaje kad splasne glamur otvorenja i utihne ushit razdragane publike nakon popratnih govora i svečanoga koktela.

Svima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi te "fešte za oči" – iskrena zahvalnost! Mogu biti sretni, jer Samobor je dobar domaćin i ne ostaje mjesta dvojbi treba li ili ne ovoj našoj uljuđenoj publici takova manifestacija. Cijenjenim gostima, posjetiteljima iz Zagreba ili ma s koje strane, moralo je pasti u oči da se nešto važno događa, i to ne samo zbog imena glasovitoga slikara. Možda zbog svečane ozbiljnosti i nazočnosti diplomata, ali sumnjam da je samo to. Iščitao sam potrebu publike za takvim događajem visokoga duhovnog standarda. Bez obzira na to što običan namjernik možda i ne zna o čemu se tu radi i koliko je truda i novaca potrebno da se ostvare ovakvi poduhvati, mogao se osjetiti uključenim u kulturni centar. Spomenuta izložba, osim što podcrtava povijesnu i duhovnu vezu Mađara i Hrvata, stavlja slikare Pricu i Vasarelyja u široki kontekst mitteleuropskog kulturnog naslijeđa. Time gradove Samobor i Pečuh čini bliskima i našima. A te veze su višestruke. Interferiraju kada se spoje i dodirnu, postaju valovi pobuđene kulturne preobrazbe u pozitivnom smislu, jer kultura obogaćuje, a ne asimilira. Zemljopisno i duhovno tome prostoru pripadaju, dotiču ga i proširuju još mnoga imena: Ferenc (Franc) Liszt, Krleža, slikar Csontvary koji slika hrvatske krajeve prije gotovo sto godina, Nikola Šubić Zrinski, Kačićev Sibinjanin Janko (Janoš Hunjady) čiji spomenik krasi centar Pečuha... Navodim ih bez nekoga reda, kako asocijacije nadolaze. Uostalom, možete povući tangente od hrvatskih gradova na bilo koji europski grad i naći ćete velika imena koja ih povezuju. U pečuškom sam Hrvatskom narodnom kazalištu hrvatsku riječ slušao kao doma, izlagao svoje slike, uživao gostoprimstvo mađarskih kolega slikara, obilazio muzeje, divio se javnim spomenicima (među mnogima ima i naših autora), brao smokve kraj crkve sv. Antuna (nekadašnje džamije)... Toliko toga, najviše dobrih emocija. Hrvati su tu autohton narod, graditelji tradicije dobrih odnosa – pokazalo se to i u teškim vremenima posljednjega rata.

Tako Prica, rođen u Pečuhu, postaje tamo našim ambasadorom, a Vasarely to isto u Samoboru. Ono što je svojstveno svim umjetnicima, ljubav prema svome gradu, u Pečuhu se na svakom koraku osjeti višestruko. To je, kako sam vidio po mnogim spomenicima, obostrana ljubav – ono što Mađari i ostali građani Pečuha vole i što ih čini posebnima, posebno cijene i i čuvaju. Skromni su i ne razmeću se. Postoji legenda o imenu grada. Toponim Pečuh nastao je od staroga hrvatskog naziva "pet ćuh", odnosno pet crkvica sagrađenih nad kostima petorice klesara. Nakon što su pogubljeni negdje kod Splita, umjesto da klešu kamen za svoju katedralu, pet kršćanskih mučenika poslanih da izuče zanat postadoše temeljno kamenje grada Pečuha. Možda je i to potaklo tradiciju da grad štuje svoje umjetnike. Kako bilo da bilo i Pečuh ima Galeriju Prica, samo ne znam je li oko nje bilo borbe kao i za ovu samoborsku, mada sumnjam.

Tako mi se samo po sebi nametnulo pitanje: a što je s ostalim priznatim samoborskim umjetnicima? Evo, u isto vrijeme teče izložba Nikice Reisera u Samoborskom muzeju. Samo u posljednjih pedesetak godina prošlo je kroz Samobor, živjelo tu i stvaralo četrdesetak značajnijih hrvatskih umjetnika. A grad je u prolazu ili izloženim djelima dotaknulo isto toliko, da ne spominjem sva imena kojima se može pribrojiti veliki broj zaljubljenika amatera likovnjaka, animatora, naivaca, pedagoga, studenata i đaka čiji entuzijazam obavezuje. Postoje tavanski i podrumski fundusi, depoi zameteni u rezignaciji, jer ljubav između umjetnika i Samobora u vremenima socijalnih prioriteta i nije uvijek obostrana. Odnosi se to manje više na sve kulturne pregaoce i zanesenjake koji su po naravi stvari više izloženi naletima import-export kulture jeftinih mega-dućana. Blizina Zagreba kome je Samobor ladanje nudi sve ono tuđe, što ovdje već endemski postoji pa i razne surogate: pregršt programa i sadržaja i projekata koji su vezani uz velike sponzore i drugačiji interes. No, to je neka druga tema. Držim da je svaki naš grad, mjesto i kraj moguće prepoznati kao centar izvorne i vlastite kulture. To je posebnost koja Prigorje razlikuje od Primorja, Posavinu od Like, Međimurje od Dalmacije i tako redom, što sve čini jedinstveni hrvatski izraz. Samobor odavno njeguje svoj kozmopolitski šarm maloga velikog grada. Njegova povijest iznjedrila je ljude koji čine njegov identitet i ponos. Izvanjski i duhovni tragovi to pokazuju i čuvaju od zaborava, ovom vremenu globalizacijske bezličnosti usprkos. Još uvijek u svijesti grada postoji skladno i kad je šareno, ono nježno i krhko tkanje starinskih navada, zakona i običaja iz vremena kada se bežično komuniciralo srcem umjesto mobilnih telefona i televizije i kad je pastorala makar i u snovima ili od snova počinjala na vratima svake kuće ili stana. Istina je da se danas manje poznajemo i da su dragi gosti rijetki prijatelji, a nepovjerenje zakon. No, osjećaji se ne daju konzervirati, a nema ni potrebe. Oni su humus na kojemu se ponekad staro primi na novom i tradicija prenese kao pogled unaprijed. Veza koja stare škrinje pune blaga otvara novim tragačima za istinom.

Eto me poniznog pred svim sačuvanim artefaktima: staklenim perlicama, bakrenim novčićima, brončanim kopljima, mužarima, zastavama, spisima i slikama Samoborskoga muzeja. Na pergamentu iz 1600. ja dotepenec čitam svoje prezime. Viš na! U tom sam prostoru izlagao slike, sam ili s kolegama, i osjećao povezanost s prethodnicima. Naravno, u svakoj takvoj prigodi domaćini su selili stalni postav uz rizik da selidbom zadaju sebi još više posla. Vidi se da smo siromašno društvo, jer na ovim se programima štedi društvena lova. Nemam namjeru ništa kritizirati, pogotovo jer nemam točne informacije što se čini. Može biti da ovaj čas netko tko je bolje upućen sustavno i planski radi programe zaštite onih vrijednosti važnih za očuvanje identiteta ovoga grada. Ja ne znam koji su prioriteti. Stjecajem okolnosti baš i nisam uključen u takve poslove, jer oni su nužno stvar politike. Ponekad lokalne i izborne, ponekad državne i ljudi sviklih na propise. Timski posao za generacije ili kakvog Don Qijotea. Koliko je uopće važno imati uvid u ono što posjedujemo, a nema tržnu nego arhivsku vrijednost? Ili je ima, ali to znati postaje nečija privilegija. Postoji niz privatnih pokušaja, rekonstruiraju se fragmenti stanja, koliko znam bez nastojanja da se stvori cjelovit registar materijalne i kulturne baštine enciklopedijske širine. Kako uopće pokrenuti takav posao osim s krajeva? Nedavno poduzeti restauratorski radovi na oltarima franjevačke crkve Marijina uznesenja bacaju posve novo svjetlo na zamisli prvih majstora, otkrivaju umješnost baroknih rezbara, bogatstvo boja novoga kolorita, do sada dugo sakrivenog pod naslagom smeđe boje i voštane patine. Davno sam sudjelovao u nekim pripremnim razgovorima i predlagao tadašnjoj samostanskoj upravi da se gospodarski objekt u sklopu samostanskoga dobra osposobi kao prostor restauratorske radionice za cijelu provinciju ili za ovaj dio koji gravitira Zagrebu. Spominjem to kao primjer dviju osnovnih prepreka svakom poduhvatu toga tipa. Ljudi i znanja ima, nedostaje prostora i novaca. A ja mislim da ima i prostora i novaca, ali da ne znamo način na koji ostvariti određen cilj. Jedan od razloga jest nepostojanje ili razjedinjenost planova i interesa. Ako se tome dodaju promjene i zaokreti u planiranju vezani uz politički marketing, onda ni jedan plan ne može trajati više od jednoga mandata. Možda onaj koji ne ovisi o kompetencijama uprave grada.

Svjesno poopćavam, tako to kao laik vidim i klonim se svega. U traženju odgovora sjetih se pokojnoga Zlatka Price i gospodina Bauera i njegove zbirke umjetnina. Sjetih se svoga profesora, pokojnoga kipara Branka Ružića i sjajne zbirke postavljene u prostorima arsenala i konjušnica nekadašnje fortice u Slavonskom Brodu, očišćenim od šute i smeća. Ružićeva Slavonska hrastova korabija u slavonskoj tvrđi i njegova trampom i darovima uvećana zbirka takve je vrijednosti da je jednostavno postala razlog za posjet ovome gradu. Što bi Varaždin bez Stančića koji je jednako doma i u Samoboru, Zagrebu, Bolu na Braču? Što bi bio Bol i što bi bilo sa slikama Ignjata Joba i skulpturama Deškovića i Rendića da nema te galerije? A Cavtat bez Bukovca, pobratimski Starigrad bez Plančića, Split bez Vidovića ili Livno bez Gabrijela Jurkića? Možda bi se mjesta za sve te meštre i njihova djela našlo u velikim muzej galerijama. A gradovi bez svojih zaljubljenika samo su spavaonice bez memorije i susretišta, uokvirene industrijom i otpatcima. Veze između gradova veze su između ljudi i njihovih djela koja su više od puke egzistencije. Apsurdno je nabrajati što bi Zagreb bez Meštrovića, Frangeša, bez svih svojih pera, dlijeta i kistova, bez svojih nota i crkava? I tako svako mjesto redom. U listopadu 2005. u Hrvatskoj Kostajnici, još razorenoj ratom, postavljena je izložba 226 radova, nekoliko doniranih selekcija uglednih institucija i pojedinaca. Okupacija 92. g., prkos i entuzijazam početak su nastojanja onoga što će biti Gradska galerija. U ratu devastirana monumentalna zgrada stare gimnazije postaje tako prioritet obnove duše i ponos toga grada. Sva imena umjetnika mogu se pročitati u katalogu. Interesantno je biti Samoborac ili Koprivničanec, Splićanin ili Čakovčanin u Kostajnici. Cijela moja generacija slikara i još nekoliko njih uokolo tamo su prisutni. I nije to naša zasluga, nego više naših domaćina. Selekcija? Kao školske zadaće. Usporedbe između ovoga ili onoga, više i manje vrijednih donacija, mogu se raditi tek kad se nešto ima. Svakako nikoga od darovatelja nije u Kostajnicu nagnala taština. Bitno je da smo znali kamo i zašto idu umjetnine.

Možda je sad jasnije kamo smjeram ovim tekstom. Bez pretencioznosti, ali i bez potcjenjivanja vidim u Samoboru potencijale koji stoje neiskorišteni, radove koji skupljaju prašinu i mlade ljude koji traže priliku da pokažu svoje znanje. Konkurencija je golema, svi se tiskaju prema centru, malo toga ostaje doma. Najbolje možda čak ni ne ugleda svjetlo dana. Spremljeno po postojećim institucijama, bez procjene, registra i nadzora "nestaje" (sjetim se bivšeg SIZ-a kulture, sveučilišta ili Chromosa...), a i ono što je čuvano nije adekvatno obrađeno. Mislio sam kako postoji mogućnost da Pricina donacija postane temelj Galerije grada Samobora, inače može tavoriti ne kao muzejska nego mauzolejska tomba, osim vikendom i za rijetkih posjeta đaka. A onaj prosječni posjetitelj odgleda slike jednom i tko zna kad više. To je kao i s otvaranjima izložbi. Gotovo da se mogu zatvoriti odmah nakon otvaranja. Samo izuzetne potraju. Vjerujem da u Samoboru ima ljudi, a ako ne u Samoboru onda u Zagrebu, koji podjednako vole doći ovamo kao i u Galženicu u Velikoj Gorici ili Filakovac u Dubravi, ako se nešto događa. Bitni su postav i program galerije. Profil i ozbiljnost izložbenih salona određuje značaj stalnog postava, meritum struke i voditelja. No, stalni postav nije polica u trgovini. On se važe, profilira, gradi i ne vezuje samo srodne sadržaje. Glavni je sadržaj prostora moguće galerije. Oko te čvrste jezgre moguće je složiti program izložbi recentne umjetnosti, mlađih autora, srednje generacije i retrospekcija koje pokazuju kontinuitet hrvatskoga izraza. Jedan termin unutar godišnjeg (ili dvogodišnjeg) ciklusa mora biti rezerviran za poseban program u itinereru hrvatskoga stvaralaštva. To je vrlo određeno nastojanje da se specifičnim likovnim disciplinama koje pokrivaju sve uzraste i vrste stvaraoca, a ne postoje drugdje u kalendaru, omogući redovita svehrvatska smotra. Može to biti natječaj za crtež (osobno bih to volio vidjeti) ili autoportret ili plakat, uvijek s naglaskom na hrvatski. Značenje, odabir i količina ponuđenoga materijala mogla bi istodobno uključiti i sve ostale izložbene prostore u gradu i povezati ih kao jedan. Ostali termini prema usvojenom i utvrđenom programu mogu ići u financirane izložbe iz programa prema godišnjem natječaju. Etablirani prostori znače žirirane izložbe i potporu Ministarstva kulture. Prostor s tom namjenom mogao bi se dati u zakup za likovne izložbe izvan programa. Od financiranih izložbi po jedan rad jednog autora stvara novi fundus koji s doniranim radovima u postojećem fundusu čini materijal za moguće konceptualne i tematske izložbe. Valorizacija zbirki, umjetnički savjet, računovodstveni i pravni savjeti, pravila transporta, preuzimanja i čuvanja radova, osiguranje, tehnički propisi, financije, otkup, transakcije (prodaja viška, zamjena, aukcije radova, povezivanje s ostalim sličnim institucijama), promidžba, tiskovine, studije, arhiv, prodajna galerijica ili suvenirnica, tehnika (ozvučenje, klima, rasvjeta)... sve može biti pod ingerencijom osnivača, ako se za takvo nešto pokaže interes i pronađe gradski prostor. Opseg aktivnosti ovisi o ambicijama donatora i sponzora. Namjerno ih spominjem u gradu mnogih tiskara i tvornice boja, iako mi je jasno da se to može nekome učiniti smiješnim. No, da bi se nešto od toga ostvarilo i za deset godina, potrebno je učiniti prve korake. Stvoriti zakonske pretpostavke da se pronađe prostor, odradi onaj dio istraživanja koji kompletira registar stanja i mogućnosti (prikupe podaci o autorima, utvrde okviri suradnje sa živim autorima, formiraju društva koja su nosioci donatorskih selekcija itd.). Pojavljuju se i nove asocijacije samih umjetnika čiji se programski profil može adoptirati i iskoristiti u smislu suradnje i izbjegavanja duplih ciljeva. Moraju postojati selekcija i određena pravila. To je uvjet struke, ali i razlog za jasnu ogradu od onih koji takvu suradnju ne žele poštivati ili je žele uvjetovati. Realno je očekivati da se uz jednu donaciju pojave i druge, ukoliko se osigura dostojan prostor i pribave garancije protiv zloupotrebe. Ne sumnjam u dobru volju kolega i osnovu od stotinu slika na startu. Ne sumnjam ni u potporu kunsthistoričara i muzealaca koji su vezani za Samobor. Samo sumnjam u to da u upravi grada ima volje za takav dugoročni pokroviteljski angažman i svjestan sam činjenice da je daleko lakše prepustiti stvari inerciji. Ima samo jedan argument u prilog nekoj konkretnoj akciji. A to je istina. Ponekad se dogodi da se na temelju onoga materijala koji ispred sebe imamo, falsificira povijest. Rade se monografije kojima nešto nedostaje. Možda ne nužno i ne namjerno, kao nekad prije pedeset godina. Prešućenih autora ima na svim područjima djelovanja i u svim vremenima. Ili nisu zadovoljili autore koncepata koji kreiraju javno mišljenje, ili ne djeluju u javnosti, što ne znači da ne rade, ili preko postojećih institucija ne mogu realizirati svoje izložbe i programe, neprilagođeni žive možda u nekom političkom hladu. Postoji dobar broj kvalitetnih autora koji funkcioniraju izvan sistema, ne pristaju na klišeje ili su dio nekoga drugog vremena i mentaliteta. Za većinu mjesto zbivanja ne određuje rang izložbe, tj. nije i ne mora sve što vrijedi biti vezano uz veliki Zagreb. Dvosmjerna komunikacija neposrednije se ostvaruje baš u manjim mjestima koja u totalu prihvaćaju zbivanje kao svoje, animiraju sve kategorije društva. Je li to tzv. "brand" zvan Samoborski fašnik, Festival glumca u Zagvozdu, glazbeni Grožnjan ili tenis u Umagu, nije važno. Odnedavno postoje u našoj svijesti Picasso u Sisku, Vasarely u Samoboru – kao što smo trčali na Dulčića u Modernoj ili prije rata na Cezanea u Beču, a bilo bi dobro da tamo i ostanu, bar kao lijepa uspomena.

U Samoboru, prosinac 2005., sječanj 2006.

Branimir Dorotić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)