SVI SAMOBORSKI GRADONAEELNICI

Osmanlijsko carstvo doseglo krajnju sjeverozapadnu granicu

Bez plaće nema banovanja!

Već 1593. Hasan paša Predojević krene s jakom vojskom na Sisak, želeći nakon toga osvojiti i Zagreb i tako pokoriti ostatak Slavonije.No, očekujući taj napad, Sisku u pomoć dođe 5000 konjanika i pješaka, predvođenih banom Tomom Erdödyjem, karlovačkim generalom Auerspergom i štajerskim pukovnikom Ruprehtom Eggenbergom. Oni hametice potukoše tursku vojsku na polju između Kupe i Odre, a sam Hasan paša zaglavi s dva sultanova rođaka i više turskih vojskovođa.

Tim porazom osmanlijsko carstvo doseglo je svoju krajnju sjeverozapadnu granicu, koju potom nikad nije prekoračilo. Time ujedno prestaje i defenziva u obrani Hrvatske i postepeno dolazi do bitke za oslobađanje naših krajeva.Nakon tako teškog poraza, sultan Murat III. navijesti kralju Rudolfu rat, koji će trajati četrnaest godina, a u Hrvatskoj je de facto i trajao već dvije godine. Glavne bitke vodile su se sada uglavnom u Ugarskoj, no niti Hrvatska nije bila pošteđena teških stradanja. Značajna je bitka kod Petrinje 1595., i pobjeda hrvatske vojske kojom su krajevi na sjeveru Kupe zauvijek oslobođeni od turskih provala.

U svibnju iste godine ban Tomo Erdödy odriče se banske časti zato što nije redovno dobivao bansku plaću za uzdržavanje vojske i zbog stranaca koji su postajali vojskovođe u Hrvatskoj. Sabor sada traži nadvojvodu Maksimilijana da traži od kralja Rudolfa imenovanje novoga bana između "domaćih sinova, vještih ratovanju, jer ako staleži ne budu imali bana, neka zna vaša jasnost kao stvar najizvjesniju da se oni neće pokoravati ni jednom generalu tuđe narodnosti, niti će s njime izlaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom poginuli; oni će i najskrajnje poduzeti prije nego im se u tom pogledu ukrnji sloboda".(Šišić, Hrvatski saborski spisi IV. 323. str.). Na tako rezolutan zahtjev kralj imenuje 1596. banove Gašpara Stankovačkog i Ivana Draškovića, iste godine Stankovački umire te Drašković banuje sam do 1607. godine. Za njegova banovanja napokon je sklopljen mir sa Turcima na ušću rijeke Žitve u Dunav. Tim mirom svaka strana zadržava zemlje koje posjeduje, mora prestati s upadima i pljačkama u tuđe zemlje, kazniti hajdučke i dobrovoljne čete, koje se toge ne drže, a u ime mira kralj će darovati sultanu 200. 000 dukata, te više neće plaćati godišnji danak. Taj mir jasno pokazuje da je turska prevlast suzbijena i počinje polako padati. No, u Ugarskoj zbog sukoba katolika i protestanata bukne buna pod vodstvom protestantskog plemića Stjepana Bocskaya, a njegovi ga istomišljenici proglase knezom Ugarske. Novoizabrani knez zatraži i od Hrvata da mu priznaju naslov, no sabor to 1604. odbaci, dapače odluči da se iz Hrvatske izbace svi krivovjerci.

Hrvatski ban dapače, zajedno s kraljevskim četama razbija Bocskayevu vojsku, ali kralj Rudolf pokazuje nemar prema svemu tome. Stoga se kraljeva braća otpute u Prag i prisiljavaju Rudolfa da vojničke i civilne poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj prepusti svom bratu, nadvojvodi Matiji. U vrijeme kad je nadvojvoda Matija pregovarao o miru s Bocskayem i Turcima, Rudolfovo duševno zdravlje bilo je dobrano narušeno. Tako uopće nije mario za državne poslove, nego se bavio alkemijskim pokusima i astrološkim predviđanjima. Ogorčeni staleži u Češkoj, Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj podržaše Matiju, koji s vojskom krene u Prag i prisili brata da mu preda vlast u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj 24. VII. 1608. Već poslije tri godine kralj Matija prisili Rudolfa da se odrekne i češke krune, a potom 1612. postane i njemačko- rimskim carem.

Arhiva 2011

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002