Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Za i protiv obaveznih školskih odora

Stvarajmo duh zajedništva, a ne segregacije

Premda je tek počelo drugo polugodište u našim osnovnim i srednjim školama, a na fakultetima će uskoro ljetni semestar, odlučio sam napisati nekoliko riječi o školskim odorama i na taj se način pridružiti višegodišnjoj raspravi o toj temi. Pa odakle mi sada to o uniformama u školama? Ponukalo me ono što sam vidio prije neki dan za vrijeme boravka na Šri Lanci, prekrasnom tropskom otoku u Indijskom oceanu. Imao sam priliku posjetiti jednu tamošnju osnovnu školu u gradu Galle, na jugozapadnoj obali otoka. Sva djeca bila su jednako obučena. Bijele košulje kratkih rukava s grbom škole, bijele hlače (niži razredi kratke, a viši duge), bijele sokne i crne cipele. Djevojčice u bijelim haljinicama. Svi jednako obučeni, bez obzira radi li se o đacima iz grada ili onima sa sela i bez obzira na imovinsko stanje njihovih roditelja. Nema iznimaka.

Znam, reći ćete da je ta država dugo bila pod kolonijalnom vlašću Velike Britanije pa otuda ostaci njihovog utjecaja, poput vožnje lijevom stranom ceste. Slažem se, imate pravo! Ali zašto bi netko zadržao neko pravilo, ako mu ono ne odgovara? Očito se taj običaj pokazao korisnim. I kod njih su prisutne sve veće razlike u imovinskom statusu pojedinih obitelji, što u njihovim školama po odjeći nije moguće uočiti. Tamo, doduše, ljudi rijetko imaju mobitel, a njihova djeca još i manje. Stoga po tom simbolu nije moguće uočiti razliku među učenicima obzirom na društveni status njihovih roditelja. Očito je to dobro za zajednički duh kolektiva, koji na svojoj snazi dobiva i na simboličkoj razini obveznih jednakih školskih odora.

Kod nas se već godinama povremeno vodi javna polemika o toj temi. Neki navode argumente koji potkrepljuju potrebu jednakog oblačenja djece u školskom sustavu. Drugi navode razloge suprotne naravi. Za jedne to je izbjegavanje na prvi pogled uočljivih nejednakosti, obzirom na razlike u kvaliteti odjeće i obuće koju svojoj djeci mogu priuštiti njihovi roditelji. Nošenje jednakih odora čini i samu djecu jednakima te siromašniji nemaju razloga za osjećaj nelagode i manje vrijednosti. Jer, nažalost, kod nas je uspostavljen pogrešan sustav vrijednosti. Vredniji je onaj koji ima više i čiji roditelji su na društvenoj ljestvici na višem položaju, bez obzira na način na koji su stekli taj status (najčešće nepoštenim načinom u okviru našeg modela privatizacije društvene/državne imovine) i bez obzira na postignute rezultate djece tijekom obrazovanja.

Nošenje jednakih odora stvara duh zajedništva i pripadanja određenom kolektivu, čime se njegovi članovi ponose. Ovako, nije vidljivo u koju školu ide koji učenik. U svijetu se đaci i njihovi nastavnici ponose pripadnošću određenoj školi. I kasnije, nakon što pojedini učenici završe školovanje i postignu uspjeh u društvu, rado se vraćaju na svoju nekadašnju pripadnost određenoj školi ili sveučilištu. Time se podiže ugled pojedine škole. Drugi, koji su protiv školskih odora, navode svoje argumente. Navodno se gubi individualnost učenika te se stvara uranilovka. Postavljam si pitanje o iskazivanju individualnosti i osobnosti kroz odjeću. Kakva je to osobnost ako nekom djetetu roditelji mogu priuštiti najskuplju markiranu odjeću, a drugi nema te mogućnosti? Nosi se najskuplja odjeća koja pokazuje ekonomsku moć roditelja, a ne profinjeni ukus djeteta. Na psihosocijalni razvoj djeteta bolje utječe skromnost, radišnost i pripadnost kolektivu, negoli izdvajanje iz tog kolektiva po bogatstvu roditelja. Učitelji se susreću i s moralnom dilemom oko oblačenja učenika. Do koje se mjere razgolićivanje tijela učenica može tolerirati i još je u sferi ukusnog i pristojnog, a kada je prekoračena ta fluentna granica?

A to se upravo događa u našim školama. Oni koji imaju kupuju djeci najskuplje, s istaknutom oznakom ekskluzivnog proizvođača, kako bi time svojoj djeci osigurali viši status u društvu njihovih vršnjaka. Čini mi se da bi bilo mudrije da se osobnost svakog učenika iskazuje njegovim odnosom prema učenju, prema svojim školskim drugovima, prema učiteljima i društvu u cjelini. Ovako se već u najranijoj mladosti djeci usađuju posve pogrešni kriteriji ljudske kvalitete.

S ovim problemom susrećemo se i mi, sveučilišni nastavnici. Na ispit nam dolaze studentice različito odjevene. Od ukusnog i pristojnog do neukusnog i nepristojnog. Kako ih upozoriti na neodgovarajuće odijevanje? To se može protumačiti kao seksistički napad na slobode mlade osobe.

Na um mi pada način na koji je to rješavao jedan moj bliski rođak. U svom kabinetu imao je dugu sivu kutu. Svaka studentica koja je došla na usmeni ispit, morala je preko svoje odjeće, u to vrijeme često vrlo provokativne, navući spomenutu kutu. I tako je odgovarala na pitanja svog profesora. A kada bi naš školski sustav imao uvedenu obavezu nošenja školskih odora sve bi dileme bile izbjegnute.

Postoje pokušaji da se nešto učini. Tako je u pojedinim školama u nekim našim gradovima iz društvenih sredstava kupljen poneki komad odjeće. Ali, to nije sustavno riješeno pa je neobavezno, a novac je, zapravo, bačen.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)