Živimo u vremenu koje se odlikuje izrazitom dinamikom svih životnih aspekata. Ti nas se aspekti - svaki u svojoj mjeri i zavisno od našeg ustrojstva - dotiču, te "napadaju" naše biće koje mora iznaći načina kako ih amortizirati. Internet, televizija i novine agresivno plasiraju svoje sadržaje; velike kompanije i proizvođači također; ulice, avenije i gradovi doslovno su zakrčeni; telefoni neprestano zvone; troškovnici uključuju stavke koje su nekad bile nezamislive..., a u središtu tog grotla nalazi se čovjek kojeg se uglavnom ne pita kako se sa svime time nosi.
Ukazujem na ovu delikatnu situaciju koja za sobom povlači više nego ozbiljne posljedice. Naš fokus i sposobnost rasuđivanja u tom nepreglednom mnoštvu zbivanja neminovno otupljuje; postajemo pasivni i ravnodušni prema našem okruženju, razvijamo izrazito visoku toleranciju na ekstreme i teško nas se može impresionirati. Mi više ne registriramo ono što bi nas trebalo iznenaditi. Navikavamo se na mase i senzacije, na ekstreme i skandale. Nastaje zasićenje koje se može nadvladati jedino nečim još zavrnutijim; tako nastaje Big Brother, uopće koncept reality showa i sličnih uradaka. Istovremeno, organizam popušta, jer su tempo, sadržaji i njihova količina prejaki za njegovo ustrojstvo, pa izvjesni broj ljudi podliježe neurotičnim oboljenjima – poremećajima koji su, ne bez razloga, nekad bili puno rjeđi nego danas. Klasičan je primjer fotomodela s naslovnica i imperativa ljepote koji on nameće. Mlada djevojka neizgrađenog stava mogla bi pod dojmom takve agresivne kampanje doživjeti veliku nesigurnost praćenu anksioznošću i nizom obrambenih mehanizama. Zahtjev za lijepim, koji joj poput okova nameće modna industrija, stvorit će u njoj frustriranu osobu još u adolescentskoj dobi.
Imperativ ljepote, ovdje naveden kao primjer, dio je šireg imperativa perfekcije prisutnog u modernom društvu, fenomena koji se formirao uslijed velikog rasta konkurencije, ponude, tržišta, kvalitete i ukupnosti ljudskog znanja.
Čovjek se danas mora neprestano dokazivati, a veliko je pitanje koliko je spreman nositi se s tom zadaćom. Čak i najjednostavniji poslovi danas traže selekciju. Teško je ostati imun na zahtjeve okoline, presing je prejak i čovjek reagira; u nekih će se vrlo lako inducirati potreba za kompeticijom, a koju inače možda ne bi razvili. Istovremeno, na vrhu je mjesta tek za nekolicinu; ukoliko nisu među njima, postoji opasnost konflikta nastalog usred nesrazmjera između mogućnosti i želje. Taj je konflikt u korijenu frustracija koje potom oblikuju neurotski karakter pojedinca. Ne zaboravimo da je u ne tako davnim vremenima čovjek živio mnogo mirnije i bio, barem u tom smislu, mnogo sretniji.
Što se tiče zasićenja koji donose mediji i nove tehnologije, najbolje je opservacije na tu temu iznio Igor Stravinski još 60-ih godina 20. stoljeća upozorivši na opasnost koju donosi lakoća kojom se putem mehaničkih sredstava (radio, ploče; danas internet i novi mediji) popularizira glazba. Uza sve prednosti koje nose, Stravinski je otkrio da ta "lakoća odstranjuje napor i čini ljude lijenima, pa aktivne sposobnosti, bez kojih se glazba ne bi mogla asimilirati, malo po malo atrofiraju, jer se ne uvježbavaju". A "u glazbi je", kaže Stravinski, "više nego u bilo kojoj drugoj umjetnosti, razumijevanje dato samo onima koji u njega ulažu aktivan napor".
Pasivno primanje ne samo da nije dovoljno nego i krije niz opasnosti, što nije samo slučaj u prethodnom primjeru. Mnoštvo je životnih situacija u kojima se prepuštamo tehnologiji i njenim uspjesima, bez potrebe da koristimo sposobnosti koje su nam nekad bile neophodne. Ta je lakoća pojednostavila život, ali i odstranila svojstva imanentna čovjeku kao takvom. No, to je cijena neospornih prednosti napretka i realnost modernog čovjeka čiji ga je razvoj, ironije li, bitno udaljio od prirode vlastitog bića.
|
