Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Dva desetljeća od službenog sloma komunističke ideologije ipak se postavlja pitanje

Je li komunizam zbilja mrtav?

Posljednjih nekoliko desetljeća postavlja se hipotetičko pitanje: Je li komunizam mrtav?

Možemo ustvrditi da su pojedini oblici komunizma kao ideološki principi istrošeni i da su se sami u sebe urušili. Kao oblik vladanja na jednom velikom dijelu kugle zemaljske komunisti su se sami urušili ili su doživjeli neke sadržajne bitne transformacije.

No, o tom filozofsko - ideološkom, a posebno vladajućem fenomenu dvadesetog stoljeća s raznih znanstvenih zrenika prosuđivat će kompetentniji od mene. Usuđujem se u ovoj kolumni osvrnuti na jednu od bitno promašenih postavki komunističke ideologije. O vjeri kao opijumu naroda - znamo da je tvorac ove sintagme doživio neuspjeh. Istina je da se dobri Bog i tom sintagmom poslužio da bi unutar Crkve pročistio neke nepravilnosti, a inertnost zamijenio novi duhovnim zamahom. Isto tako sintagma o opasnosti salonskih intelektualaca. Teoretičari ideologije komunizma u svojoj revolucionarnoj revnosti nisu predvidjeli neuništivost čovjekovog intelekta. Kod vjere oni zaboraviše, barem što se tiče Crkve, da uz sve nedostatke ljudske komponente u njezinoj strukturi postoji Duh Sveti koji vodi ovu božansku instituciju i da je "ni vrata paklena ne mogu uništiti".

Ali, postavka o seljacima kao klasnim neprijateljima i danas u mnogim segmentima hrvatskog društva intenzivno živi. Kako drugačije protumačiti pežorativni odnos prema selu i zemlji, a posebno seljacima. Kada se čovjek okrene oko sebe vidi koliko ima zapuštene zemlje (istinske hraniteljice nacije), a s druge strane u superluksuznim hipermarketima trgovačkih lanaca na policama sve bliješti od uvozne hrane sumnjive kvalitete. A, iznad svega, kada u sredstvima javnih priopćavanja vidiš cifre od nekoliko milijardi eura potrošenih za uvoz hrane, što čovjek može drugo nego konsternirano konstatirati da komunistička teorija o seljacima i selu kao klasnom neprijatelju živi i djeluje do nemogućih nebeskih visina.

Mi stariji sjećamo se kako se u nedavnoj prošlosti u revolucionarnoj revnosti obračunavalo s klasnim neprijateljem.

Sve bi se to nekako i moglo podnijeti da ta pogana sintagma na vrlo sofisticirani način nije ubačena, a kasnije je i vrlo plodonosno zaživjela u mentalnom sklopu milijuna mladih.

Upravo ti mladi u našoj dragoj lijepoj (bilo od običnih ljudi do političara lokalnog karaktera i najviših instanci državne vlasti, na žalost i unutar crkvenih redova), imaju gotovo odbojan odnos prema selu, svi oni na sva usta galame o "opasnosti od komunizma", a u stvari su djelima najrigidniji provoditelji komunističke teorije o klasnom neprijatelju.

Istina je da život na selu, pogotovo seljaka, nije baš jako idiličan. Ali, danas na zapadu možemo vidjeti da se razumnim i poticajnim odnosom prema selu može taj život učiniti ljepšim, sadržajnijim i poželjnijem. Uostalom, treba krenuti u susjednu Sloveniju i na njihovom primjeru jasno vidjeti perspektive života na selu.

A ne, kao u Hrvatskoj, provoditi komunističke zablude i danas, nakon gotovo dva desetljeća od službenog sloma komunističke ideologije.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)