Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mala obljetnica složnih prezimenjaka u Svetom Martinu pod Okićem

Ložnjak do Ložnjaka

Lažnjak sam bio ja - unaokolo sve Ložnjak do Ložnjaka.

Pukla tako sunčana nedjelja, bablje ljeto, a ja put Svetog Martina pod Okićem. Za upravljačem Franjo Ložnjak, donedavna omiljeni učitelj u OŠ Samobor, odnedavna umirovljenik. Ložnjakovi su iz Dolca, zaselka u župi SMpO (zgodna kratica!). Lako poštaru, tamo i na parnim i na neparnim brojevima samo ponavlja od kuće do kuće: Looožnjak!

Ovom zgodom nismo u dolačko dvorište već na ledinu usred kukuruzišta. Hrvatski barjak na stupu znak je da se danas baš ovamo skreće. Prvo što mi za oko zapelo bijaše veliki šator (još uvijek premalen za sve prezimenjake), zatim od kolaca pobijene vratnice za veliki i mali nogomet (ove godine čak s mrežama!), pa okrugli drveni stolovi (nekoć kalemi na kojima bjehu Elektrini kablovi) i, jasno, zapnu mi za oko i slasni, očito ne premasni, ali još uvijek sirovi odojci - gdje drugdje nego na ražnju. Za svaki slučaj. Ispod poklopaca ogromnih lonaca pečeni, vrući krmenadli, kobase, ćevapčići... U drugom mirisne kriške svježeg kruha. U zdjeli pokraj ljuti feferoni – pa tko je junak neka izvoli!

No, da čitateljima skratim znatiželju.

Nazočih petom susretu stare korjenike Ložnjaka iz ovoga kraja. - Znate - reče mi tko drugi nego jedan Ložnjak - prošla su vremena kada su se naši stari za stezu prek grunta ili kaj drugo porječkali i čkomili, pa smo tak pred pet let odlučili da se jenput na leto, v rujnu, okupimo vsi mladi i stari Ložnjaki, da se pospominamo, zabavimo, zapopevamo, zatancamo... Nek nam deca i mladi naraštaji budu v lubavi. Složni Ložnjaki! Ovo je peto leto pak ima i nekaj novega. Na primer, skup smo započeli svetom misom v župnoj cirkvi za mir pokojnima i mir med živim Ložnjakima. Utemeljili smo i zavičajno društvo. Ložnjakima i Ložnjakicama tijekom godine čestitamo rođejna, venčanja, pirove... - priča Ložnjak.

Iz kuća domaćih Ložnjaka izlaze Ložnjakice bake, žene i pucice i nose slatke i slane kolače. Pajceki se već rumene. Stižu automobili s tablicama iz svih hrvatskih krajeva. Ložnjaki su se kak rakova deca razišli posvud; od Miška u Zemunu do Štefa u Crikvenici. Od Slavonije do Međimurja.

Počinje utakmica. Mladi protiv starih. Mali nogomet. S jedne strane momčad u jakom sastavu: Ložnjak, Ložnjak, Ložnjak, Ložnjak, Ložnjak, Ložnjak, Ložnjak. U pričuvi još četiri Ložnjaka. Sudac? A što mislite? Ložnjak! Klinci potežu uže.

"Potegni Ložnjakice", zakriči tata Ložnjak svojoj kćeri. Povukoše se, jer su pomislile da se to na njih odnosi i – dečeci Ložnjaki na rit opali. Onda još jedanput. Sad su pobijedili Ložnjaki.

Ložnjak zadužen za odojke prislonio ih je zgotovljene na žalosnu vrbu "da ne bi vušli", dok je drugi majstor Ložnjak "sekirku i nože brusil". Onda se blagovalo, pilo i pjevalo. Došli mužikaši i zatancalo se. Do pola noći pa doma. Do šeste obljetnice.

Joža Prudeus, djevojački Lažnjak

P.S.

Saznao sam da u Podravini postoji selo Ložnjaki, a u njemu ni jednog Ložnjaka!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)