Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Društvo Josip Broz Tito Samobor predlaže

Vratite Tita i sekretare SKOJ-a

Na drugoj redovnoj skupštini Društva Josip Broz Tito Samobor održanoj u veljači ove godine, na kojoj se razmatralo stanje i problemi vezani uz antifašističku spomeničku baštinu na području gradova Samobora i Svete Nedelje, krenula je inicijativa o vraćanju naziva ulica i trgova po poznatim antifašistima s ovog područja. Ta inicijativa uobličena je u konkretne prijedloge koji su nedavno upućeni gradovima Samoboru i Svetoj Nedelji.

Članovi društva Josip Broz Tito tako predlažu da se vrati dijelom ili u cijelosti Ulica maršala Tita, koji je 11. puta posjetio Samobor, a 1954. tadašnja Skupština Općine Samobor proglasila ga je počasnim građaninom. Predlažu i da se kod kuće pogibije 7 sekretara SKOJ-a u Vukasovićevoj ulici ponovno uredi Spomen park, koji se od 1974. godine nalazio ispred vojarne, a poslije devastiran pa je spašena samo bista Janka Mišića.

Također, predlažu i da se preimenuje Šetalište dr. Franje Tuđmana uz Gradnu (budući da nije imao izravne veze sa Samoborom) i nazove po prvom partizanu i osnivaču omladinske antifašističke grupe Dragi Horvatu - Gagi ili po jedinom narodnom heroju ovog kraja Pavlu Videkoviću - Baltazaru, organizatoru ustanka iz Novaka.

Društvo Josip Broz Tito predlaže još i da se vrate ili imenuju nove ulice po članovima omladinske antifašističke grupe (Zvonko Erbežnik, Ivan Husta, Zvonko Mahović, Stanko Dodić, Aleksandar Staničić, Veljko Sabljak, Joža Cvetković), da se vrate nazivi ulica ili imenuju nove po poznatim partizanima s područja Samobora i okolice (Alojz Šuflaj, Vladimir Ivanjščak, Josip Žokalj, Dragutin Žokalj, Mira Šoić, Milka Kufrin, Anđela Poljak Žokalj, Franjo i Mirko Štengl).

Podsjećaju i da je 1993. godine iz dvorišta osnovne škole u Svetoj Nedelji maknut spomenik narodnom heroju Pavlu Videkoviću - Baltazaru te da je Udruga antifašističkih boraca i antifašista Samobora i Svete Nedelje predložila da se taj spomenik postavi u njegovim rodnim Novakima te da se još čeka odgovor iz gradske uprave i Gradskog vijeća Svete Nedelje.

U inicijativi Udruga Josip Broz Tito obrazlaže da su navedeni "svi bili borci i antifašisti koji su se dignuli protiv fašističkih okupatora i domaćih kvislinga, a neki od preživjelih i nakon rata bili ugledni rukovodioci te stvarali novu socijalističku Hrvatsku". Smatraju i da "u eri sveprisutnog revizionizma naše povijesti i kulture, osobito povijesti 2. svjetskog rata i stvaranja socijalističke Hrvatske i Jugoslavije, nameće se potreba da se mlade generacije ljudi informiraju i obavijeste o toj veličanstvenoj borbi našeg naroda za slobodu, protiv okupatora i domaćih izdajnika, a za jednakost i ravnopravnost življenja u bratstvu", piše u inicijativi Udruge Josip Broz Tito Samobor.

I.H.

Tko su bili sekretari SKOJ-a

Petorica su bila Hrvati, a svi su izginuli u Zagrebu i okolici

Riječ je o sedam političkih i organizacijskih sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) koji su jedan za drugim, u punoj ilegali, vodili SKOJ u razdoblju od 1924. do 1931. godine, te su od 1929. do 1931. jedan za drugim izginuli u borbi sa žandarima kralja Aleksandra Karađorđevića ili su umrli zbog mučenja u njegovim zatvorima, a da ni jedan nije navršio tridesetu godinu života.

Zborimo o multietni-čkoj družini s jakim hrvatskim pečatom: dvojica su bila iz Srbije: Pajo Marganović (Kovin u Vojvodini) i Pero Popović Aga (Užice), a petorica iz Hrvatske: Zlatko Šnajder (Slavonski Brod), Janko Mišić (Slani Dol kod Samobora), Mijo Oreški (Zagreb), Josip Kolumbo (Kutjevo) i Josip Debeljak (Orešje u Hrvatskom zagorju). Sva sedmorica ubijena su u Zagrebu ili okolici (Samobor), što dokazuje da je između dva svjetska rata Zagreb bio glavno središte jugoslavenskog radničkog pokreta i otpora kraljevskom režimu. SKOJ je 1919. i osnovan u Zagrebu.

U socijalno-klasnom smislu bili su uglavnom homogeni, s iznimkom Šnajdera: većina njih odrasla je u krajnje siromašnim seoskim obiteljima s puno djece, dok je Šnajder ponikao u dobrostojećoj gradskoj obitelji bankarskog činovnika. Mahom su došli direktno iz radničke klase – Oreški je bio zidar, Debeljak pekar, Kolumbo strojobravar, a Marganović i Popović obućarski radnici - dok su Šnajder i Mišić djelovali kao partijski novinari i publicisti.

Ovu šaroliku skupinu mladića povezala je ideologija marksizma-lenjinizma: borba za socijalnu pravdu. Petorica su se školovala u SSSR-u, na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi (Kolumbo, Popović, Marganović, Mišić, Debeljak), dok je Oreški završio partijski kurs u Njemačkoj. Pritom valja reći da su u SKOJ i Komunističku partiju svi ušli u vrijeme dok je Lenjin još bio živ, prije pogubnog staljinističkog raspleta revolucije.

Ne postoji zajednička fotografija na kojoj su sva sedmorica zajedno. Ne postoji ni podatak da su se ikada našli u punom sastavu. No, pouzdano se zna da su neki od njih zajedno sudjelovali u ilegalnim akcijama - po dvojica, trojica ili četvorica – a snažna međusobna povezanost vidi se i iz okolnosti njihovih pogibija. Četvorica su, naime, izginula u parovima: Mišić i Oreški poginuli su u oružanom sukobu s policijom 27. lipnja 1929. u Samoboru, dok su Kolumbo i Popović ubijeni 14. kolovoza 1930. u Zagrebu, također u borbi s policijom.(...)

(...) Sedam sekretara SKOJ-a ubijena su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj stvoranja humanijeg svijeta.(...)

izvaci iz opširnijeg teksta Damira Pilića

u Slobodnoj Dalmaciji

FOTO: Dok u svakom hrvatskom gradu, selu i selendri postoji ulica notornog staljiniste Andrije Hebranga, skojevcima su porušena sva spomen obilježja i preimenovane ulice koje podsjećaju na njih. Ipak, iako su izginuli u borbi sa žandarima kralja Aleksandra Karađorđevića, ili su umrli od mučenja u njegovim zatvorima, u Novom Beogradu još uvijek stoji njihov spomenik. Na našu sramotu. Jedini koji je “potegnuo” pitanje njihove “rehabilitacije” je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Iako se, vjerojatno, i tu radi o nekoj mutnoj političkoj trgovini.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Nakon 50 dana pritvora u Klagenfurtu

Ivan Dujmović oslobođen optužbi

Kao što smo o uhićenju, tako ćemo i o oslobođenju. Dakle, izvijestili smo nakon skupa u Bleiburgu da je austrijska policija uhitila šest hrvatskih državljana pod optužbom da su isticali nacističke simbole i pozdrave. Među uhićenima je bio i dr. Ivan Dujmović, član samoborske Udruge Hrvatski domobran i umirovljeni profesor. Nakon suđenja 29. lipnja, koje je potrajalo gotovo tri sata, petorica su uvjetno osuđeni na 15 ili 18 mjeseci zatvora, s rokom kušnje od tri godine i protjerani iz Austrije, a Ivan Dujmović jedini oslobođen optužbi. Svoja iskustva sa suđenja već je opisao u nekim medijima, a po povratku u Samobor i nama je donio dokumente sa suda.

U presudi tako piše da je po optužnici od 17. svibnja Zemaljski sud u Klagenfurtu 29. lipnja 2018. godine zaključio da nije kriv. Od 10 porotnika 8 ih je glasovalo za takvu presudu, 1 protiv, a glavno je pitanje poroti glasilo je li Ivan Dujmović 12. svibnja za vrijeme komemoracije na Bleiburškom polju digao desnu ruku u znak Hitlerovog pozdrava.

Dr. Dujmović nam je objasnio kako je došlo do optužnice rekavši da je 12. svibnja s još dvojicom u pratnji u ime Hrvatskog domobrana nosio vijenac na groblje te su ga položili i zapalili svijeće. Dalje je hodao po groblju i, budući da je bilo dosta ljudi koje poznaje, mahnuo je rukom pozdravljajući ih, da bi nakon toga došla dvojica policajaca i privela ga, kako je pisalo u optužnici, zbog pozdravljanja Hitlerovim pozdravom. Prvo je završio u Policijskom postaji u Bleiburgu, potom premješten u Klagenfurt, a već sljedeći dan (13. svibnja) nakon saslušanja istražni sudac ga upućuje na kazneni sud, upozoravajući ga da je za djelo za koje ga se tereti propisana kazna od jedne do deset godina zatvora. Nije priznao krivnju pa mu je dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnosti, čiji prvi savjet o priznavanju krivnje za dobivanje uvjetne kazne nije prihvatio.

Dr. Dujmović kaže da nije ni znao da se sve snima pa tko zna kako bi sve završilo da kasnije na sudu snimka nije nekoliko puta pregledavana kako bi se utvrdilo radi li se o nedopuštenom pozdravu ili uobičajenom pozdravljanju mahanjem rukom, kao što je cijelo vrijeme tvrdio u iskazima, dodajući nam da za Hitlera nikada ne bi dignuo ruku. Snimku su ponovno vidjeli i policijski službenici koji su ga priveli, a nakon odgovaranja na pitanja sudac je procijenio da su nevjerodostojni svjedoci. Porotnici su na kraju donijeli oslobađajuću presudu.

Ivan Dujmović ističe da na Bleiburg ide zbog žrtava i istraživanja, jer su tu stradali pripadnici hrvatskog naroda. Već 30 godina obilazi krajeve i zapisuje imena žrtava 2. svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj i u Bosni Hercegovini, budući da je član Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Do sada je 13 puta bio na Bleiburgu i prije nije bilo nikakvih problema pa smatra čisto političkom kuhinjom to što se događalo ove godine. Ističe i da strogo razdvaja politiku od žrtava, jer politika i političari se mijenjaju iz godine u godinu, a žrtve su uvijek iste. Na Bleiburgu su to za njega hrvatske žrtve.

Iako je u pojedinim medijima pisalo da je optužen i zbog nošenja znakovlja, Dujmović kaže da ga ne nosi, jedino što na groblje ide sa svijećom na kojom je, kako je naziva, hrvatska nacionalna zastava s prvim bijelim poljem, dok zastavu s grbom s prvim crvenim poljem naziva hrvatskom državnom zastavom. To na Bleiburgu policiji nije bilo sporno.

Nakon što ga je sud oslobodio dr. Dujmović kaže kako malo žali zbog izgubljenog vremena, jer je i dalje posvećen istraživanjima pa priprema i knjigu o žrtvama u Samoboru. Što se tiče ponovnog odlaska na Bleiburg kaže da nitko ne zna što donosi vrijeme, ali ako treba ići će ponovno bez ikakva sustezanja.

Budući da je na našim stranicama pročitao kako u zatvoru ima vremena za pisanje pjesama, Ivan Dujmović kaže da uvijek nosi olovku i papir i zapisuje što mu padne na pamet, a za posebno ovu prigodu odlučio je Glasniku predati pet svojih aforizama:

U ŽIVOTU,

PRAVDA I NEPRAVDA,

TOLIKO SE PROŽIMLJU –

DA IM SE IZGUBILO ZNAČENJE

----------

LAŽ I ISTINA,

U ŽIVOTU -

ČESTO ZAMJENJUJU STOLICE

----------

BOLJE JE SIROMAŠTVO U PUSTINJI,

NEGO BOGATSTVO U SUŽANJSTVU

----------

SVATKO IMA SVOG IDOLA:

KOMUNISTI I FAŠISTI –

VOLOVI SU UVIJEK ISTI, ISTI

----------

KOD NAŠIH POLITIČARA,

FLEKSIBILAN JE –

SAMO JEZIK.

IVAN DUJMOVIĆ

Foto: Josip Grđan

M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)